Date: 5.5.2023., u 15:30 sati

Location: GALERIJA Lungomare Plaza: šetnica podno Grand Park Hotela Rovinj

u produkciji Galerije Kranjčar

Dokazi odsutnosti
You can’t depend on your eyes when your imagination is out of focus.
Mark Twain

Ako bih morala definirati jedinstvenost umjetničkog oka Mare Milin, napisala bih najvjerojatnije da skrivena istina njezinih fotografija jest: ne predstavljaju znakove prisutnosti nego stanovite dokaze odsutnosti. Naime, slikovna inteligencija Mare Milin, razvidna u nekoliko najnovijih fotografskih ciklusa, očita je u prikazu privremenog zajedništva ili kratkotrajnih (nemogućih) susreta koji se zapravo ne bi trebali dogoditi. Staze se neočekivano račvaju, sunce tamni u zenitu, mjesec se podvostručuje, biljke eruptiraju… Nešto se dogodilo, nešto što ne vidimo, što nije prikazivo, ali je proizvelo duboki osjetilni odgovor oka umjetnice, odjekivalo je u njoj i proganjalo ju je. Ti nemogući i začudni susreti, rezultat umjetničine imaginacije i tehnike dvostruke ekspozicije, također su svojevrsni neporecivi dokaz njene opsesije svijetom. Naime, neumorno skitalačko Marino oko i radoznao pogled prezentiraju nam omiljene umjetničine predjele; mediteranske, odnosno nordijske pejzaže. Međutim, nije riječ o uobičajenim fotografijama sjećanja s godišnjeg odmora, a o čemu svjedoči i odabir crno-bijele tehnike, nego bih ih radije nazvala vizualnim kontemplacijama. Stojeći ispred njih, tumačenja postaju suvišna jer nas obuzima iznenadno i sveobuhvatno iskustvo krhkosti i nestalnosti života pred nečim zapravo iznimno materijalnim poput stijena s nordijske plaže ili gotovo banalnim poput portreta žene s nebeskoplavom pozadinom.

Camera Lucida Rolanda Barthesa i O fotografiji Susan Sontag ključni su tekstovi o teoriji fotografije. Oba djela iznose ideju o tome kako fotografija, kao čin, kao umjetničko djelo, izaziva i podcrtava vezu između sjećanja i čežnje. Zaista, fotografije Mare Milin uvelike su ukorijenjene u nostalgiji koja se može opisati kao melankolično stanje čežnje. Umjetnica nam nudi definiciju melankoličnog objekta – kao onoga koji je rođen iz nepoznate udaljenosti, onoga koji bilježi percipiranu odvojenu stvarnost, a koju je moguće, iskustveno rekontekstualizirati. Nema u fotografijama Mare Milin naglih i čudesnih metamorfoza kompozicije, kolorističkih začudnosti ili motivske ekstravagancije. Ona odabire motive koje smo svi, više ili manje bezuspješno fotografirali, nemoćni da preobrazimo sjećanja u trajniju, osobnu viziju. Ali, njezine fotografije, bez obzira snima li švedsko ljetovalište Marstrand ili prirodu kroz autobusni prozor, bude energiju zaostalu u nama promatračima i našim pokušajima da snimimo svijet. Mare vidi gdje se krije živa odsutnost i u kojim pejzažima možda i dalje lebdi. Smokva, palma, jezerce, udaljen ženski lik – najjednostavniji objekti u Marinim fotografijama postaju simboli zagonetne i nedokučive mudrosti. Fotografski su kadrovi ispunjeni jasnoćom određenog mjesta i vremena. Tamo je bio događaj koji se više neće ponoviti. Tamo je mjesto kojemu se ne možemo vratiti. Ostaju fotografije.

Leila Topić