Rođena: 1993. Vranje, Srbija
Profesija: fotografkinja
Živi i radi u: Beograd, Srbija
Inspirirana radom iz 1970-71, “I am too sad to tell you” konceptualnog umjetnika Bas Jan Ader-a, fotografkinja se u ovoj seriji radova bavi temom tuge iz nepoznatog razloga.
Budući da je jedna opća tema “melankolije” u renesansi dobila svoju ikonografsku zaokruženost, umjetnica nerijetko referira na renesansne portrete, crpeći za njih inspiraciju za poze, geste, likove i scenografiju. Melankolija nije više ono što je u renesansi bila – tuga iz herojske domene melankolije intelektualca kojem teško pada to što postoje znanstvene nedokučivosti, prelazi sa romantičarskog shvaćanja tuge kao weltschmerza, na današnjicu gdje je tuga usamljenost u hermetičnom sistemu osobnog.
Da bi mogli da objasnimo svoju tugu u komadićima dekonstruirane stvarnosti bez zajedničkih velikih narativa, mi moramo prvo da objasnimo cijeli individualni sistem, a previše smo tužni da bismo to radili. Tim zatvaranjem, naše tuge prestaju da budu uzvišene drame i svjetska bol već postaju beznačajni osobni problemi – od tuge pravimo dramu. Hibridnost i individualnost naših sistema i naše tuge Katarina naglašava prvo odabirom modela – glumci i glumice nekada bivaju uloge na sceni, a nekada su ono što zaista jesu, ranjive i tužne osobe. I kada bira i kada ne bira glumce/ice, ona ističe specifičan karakter tuge portretiranog višestruko. Bojom, kao jednim od najupečatljivijih sredstava likovnog izraza u njenom radu, Katarina oslikava “vrijednosti” tuge.
Boje nekad služe i da pomalo ironično naglase dramatičnost kojom shvaćamo vlastitu tugu, gotovo da almodovarovski čine od borbe sa emocijama tragi-komediju. Šminkom, frizurom, kostimima i detaljima ona dalje ukazuje na posebnost u izražavanju emocija – da li je tuga izražena dramatično, suptilno ili jedva vidljivo. U retro stilu koji evocira 70-te, kostimi su jukstaponirani sa renesansnim ili suvremenim dekorom, što oslikava kolažni pristup umjetnice. Umjetnica hvata stvarne suze stvarnih osoba, time rušeći barijeru između promatrača i portretiranih.
Izražajnost je ta koja nas uvjerljivo uvjerava da ne moramo razumijeti da bismo suosjećali. Dovoljno je da smo jednom osjetili neobjašnjivu tugu da je prepoznamo kod drugog. U tom smislu, umjetnica na ovim portretima govori i o osobnim osjećajima i empatiji prema tuđoj melankoliji. Na način koji Direrova “Melankolija” odražava stanje duha renesansnog umjetnika, fotografije pred nama odražavaju stanje duha suvremene umjetnice u hibridnoj fragmentiranoj stvarnosti koju živi i prikazuje – melankolije su od renesanse do sad bile i ostale duhovni autoportreti umjetnika.
