Rođen: 1951. Orahovac, Srbija
Profesija: fotoreporter
Živi i radi u: Beograd, Srbija

Kampiranje je STIL života – tako skoro svi kamperi govore ponosno. No, što se zaista podrazumijeva pod takvim stilom života? Da li je to zaista pokret nesputanih ljudi ljubitelja prirode i života pod otvorenim nebom, onih koji prirodu poštuju i čuvaju ili se većina krije iza tog stava samo formalno.
Najčešće odlazim u kampove koji imaju minimum onoga što je potrebno, a to je voda za piće koja je dovedena do nekih punktova. Ništa vise od toga, tako se stvara osjećaj neslućene i potpune slobode, onaj osjećaj stapanja i vraćanja prirodi i iskonskom načinu života, gotovo preživljavanju.
Međutim, način na koji mnogi kamperi u takvim kampovima organiziraju svoj život odudara prilično od te predstave.
Kamp napuštam na kraju sezone i svjedok sam onog kako on izgleda kada u njemu “prestane život”, kada se kamp vrati pejzažu i okruženju u kojem je postojao. I, iako imam razumijevanja za određene intervencije koje kamperi čine kako bi sebi olakšali boravak (ogledalo okačeno na drvo, ljuljačka za djecu), ne mogu da se ne zapitam zašto oni ne ostave prirodu u onakvom stanju u kojem su je zatekli kada su prvi put došli ovdje. Jer predivni morski pejzaž je izmijenjen na tipično urbani način: metalne konstrukcije koje predstavljaju kabine za presvlačenje, popločana i betonirana postolja, prostori pokriveni sintetičkim materijalima. Gdje je granica između potrebe i devastiranja prirode. Da li je to sloboda ako urušimo prirodu radi vlastitog zadovoljstva?
Zar se našim odnosom i reakcijama prema svijetu i društvu kojem pripadamo i doživljavamo mi ne identificiramo kao ljudska bića, koja često pozivom na formu “to je stil života”, ustvari prikrivaju svoj stvarni identitet i svoju pravu prirodu? Jer mi jesmo slobodne jedinke, ali nas naše reakcije i odnos prema društvu i prirodi čine ljudima, a ne sam biološki pojam.