Rođena: 1991., Hrvatska
Profesija: Umjetnički ravnatelj
Živi i radi u: Čakovec, Hrvatska

Najbolji portreti u nama bude osjećaj stajanja licem u lice sa svojim voljenima. Portret je u tom smislu obilježen nedostatkom, osjećajem koji gotovo nalikuje (ali nikad sasvim) susretu s osobom koju poznajemo ili volimo. No što ako bi portret mogao nadmašiti stvarnost i ponuditi susret intimniji od stvarnog? Intimno je ono što nam je emocionalno najbliže, upravo zato što nam je najbliže i prostorno. Ipak, čak i u najčvršćem zagrljaju, ograničenja fizičkog svijeta sprječavaju potpuno sjedinjenje; dva tijela ne mogu zauzimati istu točku u prostoru.

Projekt SCAN odbacuje ovu ideju. Koristeći tehniku nalik skeneru, Horvatić svoje subjekte snima nudeći točku gledišta koju promatrač doslovno dijeli sa subjektom portreta: gledam te s mjesta gdje jesi. Urušavajući udaljenost između tijela, portreti u SCAN-u ispunjavaju fantaziju o potpunom stapanju promatrača i promatranog koju okrutnost fizičkog svijeta čini nemogućom.

S druge strane, snimljene odozdo, fotografije nalik skenovima uzimaju koliko i daju jer ne dopuštaju promatraču uvid u dio tijela koji najneposrednije povezujemo s identitetom – lice. Ako su lica središnja točka tuđeg identiteta, onda nas Horvatićeva bezlična tijela tjeraju da se zapitamo gledamo li zapravo uopće drugog pojedinca. Poput Narcisa u grčkoj mitologiji, promatrač je opčinjen nečim što samo nalikuje prekrasnom tijelu nekog drugog.

Ipak, neočekivana perspektiva Horvatićevih fotografija nadilazi probleme svojstvene mitu o Narcisu. Jer unatoč tobožnjoj bezličnosti tehnologije skeniranja, „skener“ je i uređaj i osoba koja njime upravlja. SCAN-om Horvatić otkriva da se susret s portretom uvijek oslanja na prisutnost trećeg tijela, tijela umjetnika. Mnoštvo tijela koja stoje u istoj točci u prostoru, izmjenjujući se. Identitet je, na kraju krajeva, istost. – Roko Rumora